Tišina počinje već na pristaništu. Nema tutnjave motora, nema žamora autobusa, nema reklama ni užurbanosti. Samo škripe karijole, topli miris borova i onaj osebujan mir koji dolazi tek kad sve drugo utihne. Na tri otoka šibenskog arhipelaga, Zlarinu, Prviću i Kaprijama, svijet se odvija sporije, ali s više punine.
Tamo se još uvijek ljetuje onako kako se nekad živjelo. Bez stresa i gužve, ali s osmijehom upućenim nepoznatom licu, s ribom ulovljenom istog jutra i s morem koje uvijek ima vremena za tebe. Svaki od ova tri otoka ima svoj karakter. Zlarin je snažan i vatren, Prvić smiren i učeni, Kaprije nenametljive i duboko mirne. Iako su udaljeni tek pola sata plovidbe od kopna, čini se da su vremenski znatno dalje. Do svih triju otoka dolazi se iz Šibenika. Vožnja brodom traje između pola sata i sat. Neki brodovi staju na više mjesta, neki voze izravno. Ako putujete brodom Tijat, prepoznat ćete ritam u drvenim klupama, škripavoj palubi i povjetarcu u kosi. Onima koji putuju često, to su znakovi povratka.Kad se iskrcate, sve drugo stane. Počinje ono zbog čega se ovamo i dolazi.
Zlarin
Zlarin ostavlja dojam već pri prvom pogledu. Kamen, sunce i koraljna crvena pričaju priču o otoku čiji su ljudi stoljećima ronili za crvenim bogatstvom s morskog dna. Koralj više nije glavni izvor prihoda, ali je ostao važan simbol otoka. Tome svjedoči i mali Muzej koralja, u kojem se može vidjeti kako se koralj lovio, obrađivao i prenosio kao osobni znak. Danas je to tradicija o kojoj se još uvijek govori s poštovanjem.
Zlarin je i otok poezije. Ovdje je odrasla Vesna Parun, jedna od najvažnijih hrvatskih pjesnikinja. Djetinjstvo je provela na otoku, a Zlarin se trajno utisnuo u njezine slike i stihove. Danas njezino ime nosi mjesna knjižnica, a stihovi se s vremena na vrijeme pojave na zidu, u razgovoru ili u tišini među poznatima. Nema velikih spomen-ploča ni reklama, ali oni koji znaju, znaju.
Mjesto živi polako. Riva je dnevni boravak na otvorenom, a dolazak na nju ne traži razlog. Tamo se sjedi, gleda prema brodu, pozdravlja poznata lica. Ljeti se mnogo toga događa, ali nikada previše. Dovoljna je večer, gitara, dvoje ljudi i boca vina da se vrijeme rastegne. Tko dolazi iz gradova, brzo primijeti da se ovdje ništa ne žuri. Ako nešto ne stigneš danas, može i sutra. Ako ostaneš bez kruha, netko će ti dati svoj komad. Nisu to geste namijenjene pohvali, već način života.
Prvić
Prvić djeluje tiho, gotovo stidljivo. Dva mala mjesta, Prvić Luka i Šepurine, nude dvije varijante istog osjećaja pripadanja. U Luci je sve mekše i mirnije – kamen izglađen vremenom, prozori napola otvoreni, konobe u kojima se sluša tišina. U Šepurinama je više života. Riva je puna glasova, djeca voze bicikle, igra se karta u hladu. Nema ničeg novog, ali sve je kako treba biti.
Na otoku je djetinjstvo proveo Faust Vrančić. Iako rođen u Šibeniku, Prvić je bio mjesto kojem se vraćao, u kojem je ljetovao, i gdje je naposljetku pokopan. Danas postoji memorijalni centar koji nosi njegovo ime, ali pravi spomenik su ulice kojima je hodao, kamen kojem je vjerovao i more koje se nije promijenilo. Vrančićev duh tu se osjeća više kroz prisutnost nego kroz spomenike.
Kaprije
Kaprije su najudaljenije, ali možda baš zato i najmirnije. Na njima nema prometa, nema hotela, i zapravo nema potrebe za ičim od toga. Postoji jedno naselje, nekoliko ulica, škola, trgovina, pošta i popis prezimena koji se ponavljaju iz generacije u generaciju. Otok je tih, ali nikada prazan. Ima svoj ritam, koji ne mari za rasporede s kopna.
Ljudi se ovdje kreću s karijolama, jednostavnim kolicima koja zamjenjuju aute. Njima se prevozi sve – cement, lubenice, plinske boce, pa i djeca s plaže. Svaka ima svoj zvuk, pa znaš tko dolazi i kamo ide.
Plaže nisu označene ni ograđene. Mnoge su skrivene uvalice do kojih se dolazi pješice ili čamcem. Gornja Nozdra je najpoznatija, zaklonjena i tiha, sa stijenama pogodnim za skakanje i morem koje je često bistrije nego što izgleda moguće. Na drugoj strani otoka su Borovica i Mala Nozdra, jednako mirne, s borovima koji dosežu do mora.
Ovdje se informacije prenose usmenim putem, a brodski red zna više priča od interneta. Kad nestane struje, što se zna dogoditi, ne paničari se. Upali se svijeća, sjedne na zidić i razgovara. I baš tada ljeto pokaže svoje pravo lice.
Prethodni članak: Želite posjetiti Skywalk Biokovo? Ulaznice morate rezervirati unaprijed – Domagoj Sever
