Otok Vis ne traži pažnju. Ne dodvorava se i ne mijenja da bi se svidio. Ostaje svoj, s ritmom koji ne poznaje žurbu. Ovdje se ne dolazi po sadržaj, već po osjećaj. Nema dočeka na rivi ni unaprijed pripremljenih doživljaja. Treba mu doći polako, pustiti da te malo pusti blizu. I tek onda, kad se opustiš, kad mu daš vrijeme, počneš shvaćati što znači biti ovdje.
Najudaljeniji naseljeni hrvatski otok do kojeg vozi redovna trajektna linija iz Splita i traje oko dva sata i dvadeset minuta, godinama je bio zatvoren za strance zbog vojne baze. Tek od 1989. otvoren je za turizam. I možda baš zato Vis još uvijek diše nekim prkosnim, sporijim ritmom. Na njemu se nikad nije trčalo za brojkama, a masovni turizam mu nije zanimljiv. Zato i ima ono što drugi gube – prostor, autentičnost, tišinu i dušu.
Vis ima dva lica, dva grada, Vis i Komižu. Iako samo desetak kilometara udaljeni, gotovo da su dva različita svijeta. Vis na istočnoj strani otoka otvoreniji je, mirniji, vedriji, a Komiža zapadnije zatvorenija, ali strasnija, kao netko tko nije pričljiv, ali ima puno za reći kad mu se približiš. Pa iako svaki ima svoj karakter, njihova zajednička crta je to da nijedan ne glumi ono što nije.
Viška svakodnevica bez šminke
Grad Vis je malen, ali ugodan. Mješavina starih kamenih kuća i austrougarskih vila uzduž rive stvara osjećaj da ste u nekoj drugoj epohi. Ujutro se ide na ribarnicu, u podne pije kava u hladu, a navečer se večera u lokalnim restoranima u kojima se jede jednostavno, svježe i domaće. Hobotnica lešo i viška pogača ne nalaze se u jelovnicima zbog turista, nego zato što se oduvijek tako jede.
Lokalci će vam reći da je najbolji način za upoznati otok motorom. Automobil je previše, a bicikl će vas iscrpiti. Skuteri su idealni. Njima se lako dolazi do uvala poput Stinive, koja se često spominje kao jedna od najljepših na Jadranu, Srebrne, Zaglava ili Grandovca. Pješice se do nekih teško dolazi, a bez vozila promašuje se cijeli mozaik otočnih čuda. Ako niste od motora, mogu se unajmiti i manji brodovi, pogotovo za jednodnevni đir oko otoka.
Osim kupanja, Vis ima i unutrašnjost koja vrijedi svake minute. Vožnja prema plodnoj visoravni u središtu otoka vodi kroz vinograde i polja lavande. Tamo se i danas proizvodi plavac mali i vugava, autohtona bijela sorta koja nigdje ne miriše tako kako miriše na Visu. Mnoge obitelji i dalje rade vino za sebe i prijatelje, a poneke vinarije otvorene su i za posjete. U jednoj od njih, podrum se nalazi u nekadašnjem vojnom tunelu, a to iskustvo koje pamtiš i zbog okusa i zbog mjesta.
Povijest, šutnja i more
Tajni vojni tuneli, skloništa za podmornice, artiljerijske baterije, sve je to dio viške priče. Ako volite povijest, lokalni vodiči organiziraju ture koje otkrivaju tragove vojske koji i danas presijecaju krajolik. Oni koji više vole mitove i priče, mogu zamoliti nekog od mještana da ih odvede do Titove špilje iznad grada, ili da ispriča kako se živjelo kad se nije smjelo sve reći.
Iako turizam raste, Vis i dalje ostaje mjesto bez žurbe. Posve je normalno da vas netko s kim ste večer prije popili vino sljedećeg jutra poveze do skrivene uvale. Ili da u dućanu zamolite da vam ostave kruh dok ne svratite. Ovdje vas neće pitati čime se bavite, nego jeste li za čašu plavca.
Na otoku nema velikih hotela, ali zato ima autentičnih kuća za odmor, apartmana i starih kamenih vila koje čuvaju mirise prošlosti. U sezoni se sve brzo popuni, ali izvan srpnja i kolovoza, Vis je idealan za one koji žele pobjeći od gužve, ali ne i od života.
Povezani članak: Plaža Stiniva na otoku Visu oduzima dah svojom ljepotom – Domagoj Sever
