Na karti izgleda kao kopno, a zapravo je poluotok, Pelješac u duši nosi sve ono što krasi otoke, a to su izdvojenost, vlastiti ritam i snažan identitet. Smješten između neretvanskog i korčulanskog kanala, povezan je s kopnom uskim pojasom kod Stona, no za mnoge putnike Pelješac je prije svega otok posebnog duha.
Dugačak je oko 70 kilometara, drugi po veličini poluotok u Hrvatskoj, odmah iza Istre, i najveći u Dalmaciji. Na njemu živi nešto više od osam tisuća stanovnika, a raznolikost je takva da svako mjesto priča svoju priču.
Sol kao bijelo zlato
Ston, na istočnom ulazu u Pelješac, stoljećima je bio ključan grad Dubrovačke Republike. Poznat je po zidinama koje se protežu u duljini od gotovo 5,5 kilometara, drugima po veličini u svijetu, odmah nakon Kineskog zida. Te zidine nisu bile samo obrambeni sustav, nego i zaštita dragocjenih solana koje i danas rade gotovo nepromijenjeno te se smatraju najstarijima aktivnima u Europi. Upravo je sol bila bijelo zlato zbog kojeg je Ston imao stratešku važnost.
Zapadnije se smjestio Orebić, koji se razvijao kao pomorsko središte. U 18. i 19. stoljeću obitelji kapetana gradile su kamene vile s vrtovima, a njihova bogata pomorska tradicija danas je sačuvana u Pomorskom muzeju. Orebić je i polazište za posjet Korčuli, ali i mjesto s jednim od najljepših pogleda na otok, s franjevačkog samostana Gospe od Anđela, podignutog na brdu iznad grada.
U unutrašnjosti, mjesta poput Janjine ili Trpnja čuvaju mirniju stranu života, vinograde i maslinike, dok brda nude planinarske staze i vidike koji se pružaju prema Korčuli, Mljetu i otvorenome moru.
Pelješac je poznat i po svojim vinima
Strme padine Dingača i Postupa, koje se spuštaju prema moru, rađaju plavac mali svjetske reputacije. Vinogradi ondje izgledaju kao da prkose gravitaciji, a sunce i kamen vinu daju snagu i dubinu koja ga čini posebnim. Prema predaji, vino s tih padina uživalo je ugled i na bečkom dvoru. Danas je Dingač zaštićena apelacija i sinonim za Pelješac.
Uz vino, poluotok je poznat i po moru. Malostonski zaljev mjesto je uzgoja kamenica i mušula koje mnogi smatraju najboljima na Jadranu. Još su Rimljani ovdje uživali u školjkama, a malostonske kamenice i danas su delicija koja se jede gotovo sirova, uz tek nekoliko kapi limuna.
Pelješka gastronomija jednako je snažna kao i njegova vina. Na stolovima prevladava ono što poluotok sam daje – svježa riba i rakovi iz Jadrana, kamenice i mušule iz Malostonskog zaljeva, a u unutrašnjosti janjetina i kozletina s pašnjaka obraslih kaduljom, vrijeskom i drugim dalmatinskim mirisnim biljem. Specijaliteti poput brudeta od jegulja ili crnog rižota od sipe prenose okus mora, dok domaći sirevi i pršuti dolaze iz kamenitog zaleđa. Gotovo svako mjesto ima svoju konobu u kojoj se u hladu vinove loze poslužuje jednostavna, ali iskrena hrana, uz obaveznu čašu plavca malog.
Pelješac nije samo vino i more
Ono što putnici često zaboravljaju jest da Pelješac ima i dugu obrambenu povijest. Osim Stona, u 15. i 16. stoljeću bio je dio dubrovačke „obrambene linije“ prema Osmanlijama. Tvrđave i ostaci kula i danas podsjećaju na doba kada su se na ovim prostorima isprepletali politika, trgovina i vojna strategija. Danas, nakon izgradnje Pelješkog mosta, poluotok je bliži nego ikad. No, unatoč boljoj povezanosti, Pelješac i dalje živi svojim ritmom. Na njegovim padinama i uvalama lako je pronaći tišinu, u vinogradima razgovor s vinarom, a na rivi u Stonu priču o vremenima kada se sol čuvala kao zlato.
Prethodni članak: Pijetao s trgancima, slavonski specijalitet koji morate probati – Domagoj Sever
