Kada se spustiš u Komižu, osjetiš da si stigao negdje gdje vrijeme ima drugačiju gustoću. Nije da stoji, nego polako kruži, kao da pažljivo bira kamo će dalje. Miris soli, ribe i limuna dočekuje te već na mulu, a starije žene u hladu već znaju da si novi.
Komiža je smještena na zapadnoj obali Visa, podno brda Hum, i najzapadnije je naselje na hrvatskim otocima. Iako formalno pripada Visu, Komiža ima svoj vlastiti identitet. Grad je okrenut pučini, a ne kopnu, i to se osjeti. More ovdje nije kulisa, nego sugovornik. Još se uvijek kuhaju lešade, spremaju slane srdele i komiška pogača, a iz kuhinja dopire zvuk lonaca koji podsjeća da se ovdje jede polako i bez žurbe.
Gradić je malen, ali s dušom koja nadilazi njegove dimenzije. Uske kamene ulice spajaju se u trgove na kojima dani klize sporo, a noći mirišu na rogač i dim s gradela. Ljeti živi, ali ne buči. Ovdje nema klubova, velikih pozornica ni blještavih najava. Glazba svira s prozora, iz dvorišta, iz usta starih pjevača koji se znaju skupiti na rivi i zapjevati bez mikrofona. Tada se ljeto osjeti kao domaće.
Ribarska baština, visoki Hum i dolazak s okusom prošeka
Ribarska tradicija Komiže stara je stoljećima. U ovom je mjestu nastala falkuša, jedinstveni drveni brod, prilagođen pučinskom ribarenju. Jedna replika čuva se u Muzeju ribarstva na samoj rivi, smještenom u maloj tvrđavi. Muzej nije velik, ali priče koje nosi, jesu. Mreže, kuke, brodski alati i fotografije govore o svakodnevici koja se još ponegdje živi.
Na Komižu pazi i Hum, najviši vrh Visa. Do njega vodi zavojita cesta, a uspon do vrha često prelaze i hodočasnici za blagdan sv. Nikole. Kapelica na vrhu posvećena je ovom zaštitniku pomoraca, a tradicija spaljivanja starih brodskih sanduka svakog prosinca podsjetnik je koliko je more ovdje više od pejzaža.
Do Komiže se dolazi trajektom iz Splita do Visa koji vozi oko 2 sata i 15 minuta, a zatim autobusom do zapadne strane otoka. Vožnja traje oko 15 minuta, no izvan sezone ide rijetko. Ako zapnete, i to je dio priče. Stopiranje je ovdje normalan način da se stigne do kuće. Smještaj čine uglavnom apartmani i manje kuće. Većina domaćina tu je cijeli život, a uz ključ od sobe često stiže i nekoliko smokava, boca prošeka ili savjet gdje kupiti dobru ribu.
Plaže, Biševo i okusi koje pamtiš po mirisu
More je posvuda i nigdje nije daleko. Gradska plaža je šljunčana, široka i s pogledom na Biševo. Velo Žalo, najpoznatija komiška plaža, udaljena je 10-ak minuta pješice, a tamo vas čeka duboko more, valoviti kamenčići i mir. Još dalje je Nova pošta, osamljenija i s borovima koji prave sjenu. Oni koji žele divlje, idu na sjever, do male, nepristupačne plaže Pizdica koja je bez infrastrukture, ali s pogledom koji sve isplati.
Do Biševa je samo pola sata brodom, a ono je najpoznatije po Modroj špilji, u koju sunčeva svjetlost ulazi kroz podvodni otvor i preboji sve u nestvarnu plavu boju. Ali Biševo je i otok vina, napuštenih kuća i tišine koja dođe tek kad izletnici odu. Najljepše je ostati poslijepodne, kad sve utihne i kad šum vjetra u borovima kaže više nego vodič.
Komiža je i mjesto okusa. Svakog jutra ribari prodaju ulov s kaića: srdele, skuše, škarpine, ugori, ponekad i gof. Restorani prate ritam mora. Ako je bilo bonace, bit će hobotnice. Komiška pogača s rajčicom i inćunima nezaobilazan je klasik, različita od viške, koja ide bez rajčice. Lešada od ugora, grdobina s krumpirom, rožata ili smokve u prošeku dio su svakodnevice, a vugava, lokalno bijelo vino, savršeno prati riblja jela. U konobi Bako ili Jastožeri, smještenima tik uz more, večera se doslovno iznad valova, uz jastoga, hobotnicu na gradelama i čašu vina dok more šapće pod prozorom.
Komiža skriva jednu od najslađih tajni Jadrana, slastičarnicu Cukar, nezaobilazno mjesto za sve ljubitelje pravih domaćih slastica. Iako ću o Cukru napisati poseban blog, vrijedi naglasiti da su okusi tamo posebna priča koja je rezultat ljubavi prema autohtonim namirnicama otoka. Za sad samo zapamtite, posjet Komiži nije potpun bez posjeta Cukru.
U Komiži se svi pozdravljaju. Kad idete na kavu, ljudi znaju tko je novi u mjestu. Ribari i dalje izlaze na more, a neki stariji govore dijalekt koji ni Višani ne razumiju do kraja. Ljeti na rivi netko zapjeva bez najave, zimi se priče prenose uz bocu vina u kuhinji. Turisti nisu tema. More jest.
Prethodni članak: Pečati u putovnicama odlaze u povijest, stiže digitalni sustav – Domagoj Sever
