Ako ste ikad uhvatili sebe kako skrolate i mislite: “Pa dobro, jesam li ja jedina budala koja živi normalno?”, čestitam, još ste živi i normalni. Jer društvene mreže nisu ogledalo života. One su izlog. A u izlogu se ne stoji u pidžami s flekom od kečapa, nego u krpama koje vrište: “POGLEDAJ ME, JA SAM USPIO.”
Samo što… iza tog izloga često stoji kartica u minusu, stan u kojem se svađa zbog računa i osoba koja se ne može podnijeti bez filtera. I onda to gledaju klinci. Djeca. Ona koja još nisu naučila razliku između prikazanog na društvenim mrežama i stvarnosti.
Pa evo. Pet istina. Ružnih, korisnih i potrebnih.
1) Ovo što gledaš nije život. To je reklama.
Kad vidiš “spontani” video iz Dubaija, znaj: to je režija. Kad vidiš “jutarnju rutinu” od 47 koraka, znaj: to je scenografija. Kad vidiš “samo sam ovako prirodno lijepa”, znaj: to je svjetlo, kut, filter i stotinu pokušaja.
Društvene mreže su marketing. Čak i kad se ne prodaje proizvod, prodaje se slika osobe. Brand: “Ja sam bolja verzija čovjeka.” A ti, dijete, ispadaš kupac.
Što reći klincu:
“Ne uspoređuj sebe s drugima.”
2) Luksuz koji vidiš često je posuđen, iznajmljen, sponzoriran ili na rate.
Ima jedan moderni oblik siromaštva: izgledati bogato, a biti prazno. Auto na leasing, torbica “na poklon”, hotel “u suradnji”, večera “za story”, osmijeh “za publiku”.
A onda ide i ona posebna kategorija: influencer koji hoda svijetom kao da je predsjednik galaksije. Stav “znaš ti ko sam ja?”, a ima 10 tisuća pratitelja i tri brenda koji mu pošalju protein prah svaka dva mjeseca. I to još kad su pratitelji kupljeni, lajkovi kupljeni, komentari od botova s imenima tipa Anna_4892.
Nije problem u tome da netko ima. Problem je kad se laže da je to normalno. Da svi tako žive. Da je sramota biti prosječan.
Što reći klincu:
“Bogati ljudi ne moraju dokazivati da su bogati.”
3) Mnogi se hvale jer pokušavaju zakrpati rupu koju ne znaš.
Ljudi ne stavljaju na internet ono što im je stabilno. Stabilno je dosadno. Stabilno ne skuplja lajkove. Stabilno ne izaziva zavist, a zavist je valuta.
A zavist među njima… možeš je rezati nožem. Svi se “podržavaju”, svi su “ljubav”, svi su “moja ekipa”, a iza leđa ide olimpijada: tko je dobio bolji deal, tko je otišao dalje, tko je “narastao”, tko je “pao”, tko je kome ukrao ideju, tko je kome ukrao frizuru, tko je kome ukrao život.
I zato se objavljuje pretjerivanje. Kompenzacija. “Gledajte me!” jer u tišini nije lijepo. Jer kad se ugasi ekran, ostane ono što ne želiš gledati: vlastiti život bez publike.
Što reći klincu:
“Ne znaš tko plače iza kamere.”
4) Algoritam nije tvoj prijatelj. On je trgovac tvojom pažnjom.
Klinci misle da biraju što gledaju. Ne biraju. Njima se servira ono što ih drži prikovanima. A najviše drži: usporedba, strah da propuštaš, osjećaj da nisi dovoljno dobar.
I onda dijete krene:
- “Moram izgledati ovako.”
- “Moram imati ono.”
- “Moram biti netko.”
A nema ni 14 godina.
I naravno da će biti frustrirano, jer se natječe s nečim što je često laž, filter, prodaja ili čista statistička prevara.
Što reći klincu:
“Algoritam te ne hrani sadržajem, hrani se tobom.”
5) Vrijednost ti ne raste s lajkovima. Raste s karakterom.
Najopasnija laž društvenih mreža nije ni torbica, ni putovanje, ni trbušnjaci. Najopasnija je ideja da vrijediš onoliko koliko te drugi kliknu.
Jer onda dijete počne živjeti za tuđe oči. A kad živiš za tuđe oči, nikad nisi svoj. Uvijek si neka verzija koja bi trebala proći na tržištu.
Što reći klincu:
“Tvoj život nije sadržaj. Ti nisi content.”
Bonus: rečenica koju vrijedi zalijepiti na frižider
“Na internetu ljudi objavljuju najbolje trenutke, ne najistinitije.”
I sad ono što odrasli ne vole čuti
Ne možeš djetetu držati predavanje o “lažnom luksuzu” dok ti sam/a skrolaš i uzdišeš nad tuđim životima. Djeca ne slušaju što govoriš. Djeca gledaju što ti radiš kad ti je dosadno, kad si tužan/na, kad si umoran/na.
Ako je tebi telefon sedativ, bit će i njima. Samo će njih uspavati brže i dublje.
Naslovna fotografija: Souvik Banerjee (@rswebsols) | Unsplash Photo Community
Prethodni članak: Zašto se na sv. Luciju sadi božićna pšenica – Domagoj Sever
