Dođeš automehaničaru jer ti mašina od auta zvuči kao odron kamenja u Alpama. On pogleda, digne haubu, zvekne ključem, zategne neki vijak, i kaže: “200 eura.” Ti se uhvatiš za glavu: “Pa kaj, samo si zavrnuo vijak?!” A on se nasmije i kaže: “Da, ali znam koji.”
Prije desetak godina pročitao sam jedan odličan članak na sličnu temu, zvao se “Gospon, pošto fotka?“. Već tada mi je bilo jasno da hrpa ljudi ne kuži koliko neke fotografije vrijede. A danas, nakon što sam u međuvremenu postao član Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU-a), Hrvatske udruge likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti (ULUPUH-a), osvojio neke svjetske nagrade i nakupio zavidan broj pratitelja na društvenim mrežama, vidim da se ništa nije promijenilo. Još uvijek neki pametnjakovići sliježu ramenima i govore: “Ma kaj, to mogu i ja.”
Okej, frajeru, ajde probaj. Kupi fotić. Ne, mobitel ne vrijedi. Pravi fotić, objektive, stative, bljeskalice, softboxe, kartice… To je samo početak. Ubaci u računicu avionske karte, prijevoz, smještaj. Računaj sate i sate čekanja pravog trenutka, pa još “malo” sjedenja za računalom, sređivanja RAW datoteka u Lightroomu ili Photoshopu. A znaš koliko košta oprema? Jedan kvalitetan objektiv – tisuću, dvije, pet, a baš sad gledam npr. 400mm 2.8 objektiv koji je više od 13 000 eura. Ej, ne pričam o autu, pričam o objektivu. Stara mi je pri kupnji prvog sličnog 2.8 objektiva rekla da ga donesem doma da vidi što je to za objektiv. Tijelo aparata – tisuće i tisuće, ovisi koliko se možeš zaigrati. Laptop, monitor, stativ, rasvjeta, softver, memorijske kartice, backup diskovi… I sve to ne traje vječno. Oprema se troši, leće se kvare, senzor se prlja, hard diskove trebaš za pohranu svakih nekoliko mjeseci, a nešto se i razbije jer umor na putu radi svoje. Sve to plaćam da bih napravio “jednu j**enu fotku” od tisuću eura. I zapravo, da budem iskren – još uvijek si na popustu.
Ali čekaj, ima još! Moja fotka nije samo komad vizualne ljepote, jer kad ja objavim fotku, ne vidi ju samo tvoja susjeda, nego tisuće ljudi, jer moj mjesečni reach je preko 3 milijuna ljudi. Moja fotka znači valjda i neku vidljivost, očito priča i neku priču.
Primjer? Pogledaj ovu fotografiju:
Ovakav prizor šafrana na Velikoj Planini se ne ponavlja svake godine. Treba pogoditi točnu godinu kada se snijeg otapa postepeno, kada vrijeme dozvoli da cijela livada procvjeta ovako. Godinama sam čekao pravu priliku. To nije slučajno, to je znanje, planiranje i iskustvo. Jer ako dođeš za vikend pola ovih šafrana će već biti pogaženo. Zato ova fotka vrijedi preko 1.000 eura. I zato ne možeš jednostavno “otići i napraviti istu”. Da li to netko toliko plaća? Naravno, i puno više, a evo primjer:
Ali ti uvijek možeš angažirati od susjeda malog da ti fotka svadbu, proizvod, event… Samo reci, bi li ga isto tako angažirao da ti popravi plinske instalacije? Da ti složi elektroinstalacije u kući? Da ti servisira kočnice na autu? Ako ne bi, zašto misliš da bi on mogao napraviti fotku koja ti treba? Razmisli dvaput. Fora je kako se danas svi mogući predstavljaju kao fotografi, javno i bez srama, a s fotografijom realne veze nemaju. Da li se netko na isti način predstavlja kao veterinar, kirurg, odvjetnik, plinoinstalater, profesor? Ma na kraju svega, danas će sve odraditi AI, koga briga za autorska prava.
Slikari se ne pravdaju kad im netko kaže da je platno i boja koštalo dvadeset eura, a oni sad za to traže pet soma eura. Kipari ne daju popust jer je kamen bio na akciji. Pa neću ni ja. Jer to je moja glava, moje ruke, moje godine, moje propuštene subote i besane noći. I tisuću eura je jeftino. Baš si dobro prošao. A ako ti je fotka toliko dobra da ju želiš ukrasti, onda ju i plati. Jer ja ne provalim u hotel koji noćenje naplaćuje 2 000 eura samo zato što mi je puno platiti ga. Nemoj ni ti krasti moju fotografiju. Ili plati, ili uzmi mobitel i idi slikati zalazak sunca. Besplatno je. Ali znaš i sam da neće biti isto.
Aha, slučajno ste ju našli na Googleu? Da, baš slučajno.
Mogao bi pisati članak samo s fora izgovorima o krađi fotografija, a apsolutno obožavam kad mi netko kaže da su “slučajno našli fotku na internetu”. Da, baš je slučajno pala s neba, kao kiša, pa ste ju odlučili pospremiti u svoj marketinški materijal. Isto tako mogu slučajno pronaći tvoj auto otključan pa ga odvesti u đir – pa nije krađa, zar ne?
“Ali mogli smo kupiti s stocka za par dolara!” Pa što onda nisi? Ako ti je svejedno, uzmi s stocka i ne gnjavi me. Ali nije ti svejedno, jer znaš da nema ovakve. I pitanje je za što možeš koristiti neku stock fotku, jer komercijalna upotreba se debelo plaća.
“Ali nismo znali da je zaštićena!” Naravno, jer sve fotke na internetu su javno dobro, zar ne? Ajmo probati isto s glazbom – skini novi album Beyoncé i reci da nisi znao da nije besplatan. Sretno s tim izgovorom na sudu. Poanta? Ako ti je fotka vrijedna da ju koristiš, vrijedna je i da ju platiš. Ako nije, slobodno koristi nešto drugo. Ali nemoj lagati, muljati i izmišljati izgovore. Jer ja ne jedem izgovore, nego kruh od svog rada. Zato šuti i plati.
