Palagruža nije otok na koji ćete se slučajno uputiti. Smješten gotovo na pola puta između hrvatske i talijanske obale, taj usamljeni otok usred Jadrana često je više ideja nego destinacija, točka na karti koju poznaju pomorci, znanstvenici i zaljubljenici u prirodu.
Ipak, za one koji do njega stignu, Palagruža ostaje urezana u pamćenje. Njezin je pejzaž oštar, goli kamen obrastao rijetkom vegetacijom, vjetar koji nikad posve ne staje, i more koje sa svih strana šumi drugačije. Nema ni stalnih stanovnika, ni trgovina, ni luke u klasičnom smislu. Samo svjetionik, izgrađen 1875. godine na najvišoj točki otoka, i dvojica svjetioničara koji se izmjenjuju u smjenama od po dva tjedna.
Ovdje ne dolaziš slučajno
Do Palagruže se može stići samo uz posebnu dozvolu i povoljne vremenske uvjete, najčešće iz Komiže na Visu, i to brodom Lučke kapetanije ili u sklopu rijetkih organiziranih izleta kad more to dopusti. Izleti se brzo popune, jer svaki termin ovisi o prognozi. Otok nema pristanište, pa se često iskrcava gumenjacima, a onda se penje uskim stazama do svjetionika.
No trud se isplati. Pogled s Palagruže jedno je od onih mjesta koje očara na prvi pogled. S jednog kraja vidi se hrvatska pučina, s drugog, u daljini, talijanska obala. I ništa drugo.
Palagruža je prirodni fenomen i arheološko blago. Još u antičko doba bila je poznata kao Pelagosa, a na njoj je, prema mitovima, boravio i Diomed, grčki junak iz Ilijade. Pronađeni su brojni arheološki ostaci, od ilirskih i rimskih tragova do ostataka ranokršćanske crkve. Na susjednom otočiću Galijula, najjužnijoj točki hrvatskog teritorija, pronađeni su i grčki natpisi.
Otok je i botanički i zoološki dragocjen. Dom endemične biljke astrologa palagruškog i stanište jedne od posljednjih kolonija glodavca mišarka, koji ne živi nigdje drugdje na svijetu. Tu se gnijezde i brojne ptice, a more je podvodno carstvo koralja, školjki i riba.
Svjetionik kao jedina kuća
Svjetionik na Palagruži više je od zgrade. To je jedini trag stalne ljudske prisutnosti, a svjetioničari koji ondje borave znaju što znači biti istinski sam. Oni čuvaju ritam otoka, održavaju svjetlo koje se vidi na više od 20 nautičkih milja i paze na red na mjestu gdje ga nitko ne nadzire osim prirode.
Za razliku od drugih svjetionika, ovaj nije moguće unajmiti za turistički boravak. Palagruža je pod posebnom zaštitom, i to je dio njezine čarolije. Ostaje divlja, sama i netaknuta.
Na Palagruži nećete pronaći barove, suvenire ni terase s pogledom. Ali ćete naći trenutke koji su danas rijetki. Pravu tišinu, pogled bez signala, i osjećaj da ste na rubu nečega velikog. Možda baš zato o otoku i dalje kruže mitovi i priče.
Prethodni članak: Znate li da u Hrvatskoj postoji strukovna škola koja je i turistička atrakcija? – Domagoj Sever
