Otvorenje izložbe održat će se u četvrtak, 4. rujna 2025., s početkom u 20 sati u Galeriji AMZ (Ulica Pavla Hatza 6).
Predrag Todorović, umjetnik čiji je medij sâm eksperiment, u ovoj se izložbi predstavlja radovima u kojima kombinira proces otiskivanja s ambijentalnim pristupom prostoru, stvarajući postav nalik svojevrsnom simboličkom arheološkom nalazištu fragmenata. Kroz eksperiment, umjetnik istražuje granice između prostora i tvari, a svaki rad u sebi nosi skriveni sloj koji poziva na usporavanje, promatranje i otkrivanje onoga što se skriva iza vidljivog.
Todorović u svom radu priziva iskustvo pogleda koje uvijek izmiče konačnoj definiciji te osjećaj enigmatičnog mjesta koje se opire mapiranju ili fiksiranju. Izložba se zapravo ne odnosi na arheološke lokacije, već upućuje na postojanje neuhvatljive prisutnosti – mjesta kojeg fizički nema.
Predrag Todorović rođen je 1966. u Drvaru (Bosna i Hercegovina). Diplomirao je „Likovne umjetnosti“ na izbornom kolegiju iz slikarstva, na Pedagoškom fakultetu u Rijeci 1990. godine. Izlagao je na više od pedeset samostalnih izložbi te na brojnim skupnim, žiriranim i selektiranim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Radovi mu se nalaze u zbirkama MMSU-a u Rijeci, MSU-a u Zagrebu i NSK-a u Zagrebu te u brojnim privatnim zbirkama u zemlji i inozemstvu. Dobitnik je nekoliko nagrada i priznanja, od kojih 1996. New York, The Pollock-Krasner Foundation – Grant, financial fund (1996 – 1997.), i 2022. New York, Adolph and Esther Gottlieb Foundation, Individual Support Grant. Sudjelovao je na dva „Artist in Residence“ programa, u Kairu 1997. te u Parizu 2016. godine. Živi i radi u Zagrebu.
Iz predgovora Neve Lukić:
“Mimesis lokaliteti
Predrag Todorović, umjetnik koji kroz više desetljeća neprekidnog stvaralačkog rada vješto – možda upravo zahvaljujući intuiciji koja ga vodi – umiče svakoj kategorizaciji izražavanja unutar određenog medija. Njegov je medij eksperiment, stvarnost koja ga okružuje; bilo ona nevidljiva, taj prostor koji treba ispuniti; bilo ona postojeća, materija koju treba otisnuti. Od site-specific ambijentalnih instalacija kojima su prožeti određeni galerijski i drugi prostori, do otiskivanja tvari u radionici-ateljeu, Todorovićev rad obuhvaća širok spektar različitih načina produkcije. Ambijentalne instalacije ponekad zahtijevaju i izvanjsku pomoć, dok otiske autor većinom realizira sam, kroz hands-on eksperimentiranje. Rezultat je, u oba slučaja, neizvjestan, vođen iščekivanjem i napetošću, procesom i iskustvom koje u sebi uvijek nosi svježinu jer nikada nije isto niti ponovljivo.
Aktualna izložba, može se reći, kombinira oba pristupa – iako većinski nastala kroz proces otiskivanja – čime se nadovezuje na izložbu Utisci i Ljuske održanu u Gliptoteci (2020./2021.) – autor aktualnom izlagačkom prostoru pristupa ambijentalnije – kroz neki gotovo neprimjetan site-specific, on postav tek “pojačava i stišava”, “podešavajući” ga na tonove galerije AMZ, a koja je izlagački prostor upravo Arheološkog muzeja. Ili, Todorovićevim riječima, poput urara on traži točku u kojoj će izložba zaživjeti. Postav se djelomično može iščitati kao simboličko arheološko nalazište na kojem pronalazimo krhotine autorovih intimnih i fizičkih lokaliteta-krajolika, bilo na zidu, bilo postavljenih u rešetku, poput iskopina izvađenih iz zemlje. Put vodi, naravno, kroz eksperimentiranje materijalima, njihovo miješanje te konačno prilagođavanje rezultatu koji autor želi postići, a koji nikada ne može biti onaj očekivan. Čestice djela pred nama, navedimo samo neke od korištenih materijala, različite su novostvorene mase koje se sastoje od gipsa-vapnene mase, akrilnih ljepila i veziva; lateksa; talk praha; akrilnih i acetatnih silikona u raznim kombinacijama, s različitim punilima i dodacima, itd. Todorovićev rad kao da objedinjuje različita izvorna značenja riječi eksperiment – ne samo ona koja uključuju “praktično znanje”, već i ona koja upućuju na “podvig magije”, “čaroliju” koja je, u ovome slučaju, potrebna da bi umjetničko djelo uopće nastalo.
Podvig ove izložbe možda je sadržan upravo u tome da djela pred nama nikad nisu ona koja se čine da jesu. U njima je uvijek skriven drugi sloj, neka druga tvar, a ne ona koju smo očekivali; ili ona, pak, nose neki drugi odraz, i treći i četvrti, odraz koji se spiralno širi u nove dimenzije. Promatrajući radove nastale u talk prahu, materijalu koji sadrži mineralni prah, prije bismo pomislili da je riječ o kamenu, odnosno nekoj vrsti vapnenca. Mimesis se ovdje multiplicira, prilazi mu se iz više perspektiva – sastav djela je u mimesisu jer može djelovati kao imitacija nekog drugog materijala; otisak na tom materijalu je u mimesisu jer je predmet koji je otisnut odsutan; naposljetku, i ono što rad predstavlja ulazi u sferu mimetičkog jer on nije ta krhotina, taj fragment nečega koji djeluje da jest.
S druge strane, uz dijelove poliptiha koji zbog kombiniranja materijalnosti, slučajnosti i geste mogu djelovati enformelistički, Todorović nekim diptisima pridružuje i njihov, nazovimo ga eteričniji, transcendentalniji dio. Kao i u crtežima nastalim grebanjem na limu, i ovdje je prisutna spirala – motiv za koji je Branko Cerovac već na prvoj većoj Todorovićevoj izložbi uočio da karakterizira autorovu ikonografiju. U crtežima nastalim grebanjem, spirala poprima gotovo organsku materičnost, dok je u diptisima koji kombiniraju dijelove s otiscima s dijelovima nastalim na dibondu, prisutnost grebanjem nastalog crteža minimalna, a ponekad je u potpunosti odsutan.
Dibond, kompozitni materijal (aluminij-plastika-aluminij) koji je inače umjetnicima privlačan upravo kao podloga za otiskivanje (!), osobito fotografije, Todorović ovdje koristi na sasvim suprotan način: kao površinu na koju neće otiskivati, a čak će i minimalno urezivati. U ovom kontekstu dibond primarno ima ulogu da kinetički reflektira prostor izvan sebe, a budući da mu je u diptihu par njegov bjelkast, materičan pol, novonastale refleksije kontrastom materijala postaju još izraženije. Ta bešumna, nestala gibanja simboliziraju nešto što je prošlo, a čije se prisustvo još osjeća kroz odraz, krhotinu, trag; kroz napuštenost kojoj se uvijek može vratiti. Stoga je točka koju urar traži istinska tek kad je okružena multiverzumom prikaza. Ona je čisti izvor, onaj koji odraza nema jer mu sve imitacije dođu kao štit.”
Izložba ostaje otvorena do 27. 9. 2025.
Radno vrijeme:
uto – pet: 12.00 – 18.00
sub: 10.00 – 13.00
Prethodni članak: Spremni za Oktoberfest: Italija pokrenula beertrain koji vozi od Rima do Münchena – Domagoj Sever
